Čikola

Kad govorimo o pojedinim gradovima onda ih obično vežemo uz njihove rijeke, ili pak more, ako su na moru. Tako je Karlovac grad na četiri rijeke, pjesnik se vraća Zagrebu na obale Save, Skradin i Krka su nedjeljivi. Što je s nama, što je s našom rijekom, što je s Čikolom?!
Jeli to uopće rijeka, ima li ona obale, ima li u našim sjećanjima onaj trag koji kod Osječana ima njihova Kopakabana ili Bačvice kod Splićana?
Jeli Čikola postala samo neka voda koju ni ne primjećujemo dok se lijeno valja poljem a onda naglo ispod mosta postaje goropadna, zapjenušena, gotovo bijesna, ili nas uz nju ipak veže no što je to obična imenica ženskog roda u nominativu jednine: voda?
Imali smo i mi nekada svoja kupališta. Bila su to Pojila, Konali, Vrbe, Ćekinovac, Kaluđerovac, Kričanska pojila. Sve su to kupališta na koja smo nekada išli, oboružani buvelima a neki i tikvicama. Nisu to bile scene iz neorealističkih filmova, bio je to naš život. Koliko mladih zna za ova gore navedena imena? Većini to izgleda kao prapovijest. Išli bi se kupati uvijek grupno, veseleći se druženju i zafrkanciji. Nismo se morali starati gdje ćemo spremiti mobitele, niti da li je ispravan tuš na plaži. Jednostavno, to čikolsko kupanje bilo je zov avanture kojem se nije moglo odoljeti. Bilo je nezaboravno kada smo na Čikoli ugledali i pravo pravcato plovilo, sandolinu koju su vrlo vješto napravila braća Širinić, neka mi oproste ako griješim, Ante i Petar.
Nije nam tada bilo nimalo teško što nije bilo apartmana ili višednevnih ekskluzivnih aranžmana kakvima nas sada obasipaju sa svih strana. Ispod Čikolskog mosta pecala se riba, ukljeva ili uklija po drniški, a rakova je u dupljama u mirnom dijelu tijeka Čikole bilo u izobilju. Onaj tko je volio poetiku, lijep pogled ili stih, taj bi otišao na Gradinu. Pogledom bi odmah uhvatio i Svilaju i Petrovo polje, Prominu i Drniš, i malu naizgled slabašnu Čikolu, istu onu koja stoljećima uporno teče i teče, probija kanjon i biva svjedokom mnogih prirodnih i ljudskih mijena.
I što čovjeku više za sreću treba, samo zraka sunca uhvaćena u zjenicu oka i miris svježe pokošene trave u nosnicama. Te mirise i te slike upijene dalekih šezdesetih prošlog stoljeća osjećam i danas. S njima uvijek ostane i malko tada doživljene sreće. Zato se smatram sretnim što živim tu, te što Čikola i Polje, Svilaja i Gradina nisu samo čežnja.
Skupa smo srasli davno i tako će biti do kraja.

Drnišanac