Hotel Danica

Ima svaki grad mjesta kojih se čovjek uvijek rado sjeti, koja u njegovu životu predstavljaju konstantu, mjesta uz koja ih veže mnoštvo uspomena. To su ona mjesta koja obilježavaju grad, koja mu daju specifičan pečat i čine ga zauvijek prepoznatljivim.
Nemoguće je proći Drnišom, a ne zamijetiti stari, sada oronuli hotel Danica. Velika građevina uz rub gradskog parka stoji svjedočeći i mijenama što ih je kroz vrijeme doživljavao ovaj grad i ljudi. Hotel je bio divno mjesto. U vrijeme kad smo bili osmoškolci, bojažljivo bi prolazili pokraj njega, maštajući da jesnom i sami slobodno uđemo unutra. U vrijeme kada se u Drnišu broj televizora mogao izbrojati na prste obje ruke, znalo se u hotelu na starom crno bijelom televizoru kolektivno gledati boks mečeve za titulu svjetskog prvaka – tada su junaci bili Soni Liston i Kasijus Klej, kasnije Muhamed Ali.
Hotel je bio mjesto u kojem su se održavali plesovi i plesni vjenčići, oni redovi, kao dio stalne kulturne ponude. Plesni orkestar svirao je sve tadašnje hitove, a nabrajati sada zvijezde tadašnje glazbene scene poput Ive Robića, Marka Novosela, Ane Štefok, Zdenke Vučković ili Višnje Korbar malo što bi značilo mladim generacijama. Trio Tividi, Duo sa Kvarnera, Kvartet Studio, Kvartet 4 M bili su sastavni dio glazbenog repertoara koji se mogao čuti u našem Hotelu. Miris čevapčića u tim prilikama prekriti čitavu Poljanu. Provizorna drvena ograda ukrašena cvijećem odjeljivala bi goste hotela od nas, običnih smrtnika.
Hotel je bio kultno mjesto za nedjeljna popodneva, pretresanja svega i svačega. Tema razgovora uvijek bi bio naravno DOŠK, pomalo politika, počesto žene. Jedan od najomiljenijih gostiju bio je Niko Paulinović, popularni Štule, koji je na svoj osebujan način rado upućivao nas mlade u mnoge tajne života, te i Mile Kasap Bubi, nepresušno vrelo vedrine i anegdota. Drniš doduše nikada nije oskudijevao u ljudima koji u životu nisu imali ništa osim vedra duha i ljubavi za grad, i za DOŠK. Hotel je bio mjesto u kojem su mnoga srca zaigrala brže, mjesto u kojem su začete mnoge ljubavi, održale se mnoge svadbe.
Naprosto onaj tko je imalo držao do sebe išao je u Hotel. Poseban štih atmosferi davalo je i osoblje hotela. Nikada nisu pretjerano uznemiravali svoje goste, svjesni da se netko u hotel sklonio i zato da ne bude sam, a često se nije imalo ni novca. Tijekom Domovinskog rata u hotelu su bili neki tuđi ljudima kojima naš hotel nije ništa značio, kojima Drniš nije ništa značio.
Nakon rata hotel je obnovljen i zakratko je radio. Sada opet u njemu caruje tišina, ima razbijenih okana, čuju se ptice. Hoće li ikada ponovno zaživjeti u Hotelu ona vedra atmosfera grada koji pulsira životom s puno duha ili će njime i dalje carevati tišina, a u našim srcima sjeta za danima kada se nekako lakše kročilo životom, kada smo se svi bolje poznavali, i kada smo na koncu bili puno, puno mlađi?
Ostaje nam samo jedno kazati: IN TE, DOMINE, SPERAVIT.

Drnišanac