“Hoće li Poljana biti samo mjesto susreta nezadovoljnih građana”?

Poljana kakvu poznajemo odlazi u povijest. Koliko god bili tužni, i koliko god nam bilo teško gledati sječu stabala, ili dizanje starih kamenih ploča, ostaje nam radovati se novoj Poljani, za nove generacije, ostaje nam nadati se da će biti mladih u Drnišu koji će na njoj pisati ili stvarati neku novu, svoju povijest .. Pitamo se – kada je popločana 60-tih godina prošlog stoljeća, jesu li i tadašnje generacije bile žalosne za svojom, prašnjavom Poljanom .. 

U eteru drniškog radija čuvar uspomene na Poljanu je naš kolumnist Drnišanac – Đuro Perlić.

U svojim kolumnama više puta istaknuo je vrijednost i značaj Poljane u srcima njezinih građana naglašavajući posebno ono značajno a oku nevidljivo.
Uspomenu na Poljanu i sentimentalnu vezu Drnišana sa lingerama (ringerama), šentadama …

– “Šarm i ljepota dalmatinskih gradova među ostalim je i u tome da imaju centralno mjesto, trg, u kojemu je srž života. U Drnišu je to Poljana, bez nje ne bi bilo središta življenja.
Puno je značila za život ovog grada. Od one zemljane kada se na njoj igralo kolo da se sve prašilo, preko prvog postavljanja ploča kada sam ja još bio osnovnoškolac, pa sve do ovih najava njezinog nužnog obnavljanja i uređenja.

Uvijek je bila mjesto gdje su se ljudi sretali, šetali, zabavljali, zaljubljivali. Na Poljani su se održavali politički skupovi, glazbene priredbe, kulturne manifestacije, sportski događaji, gospodarski sajmovi.
Ja osobno najviše volim uspomenu na punu Poljanu, na onaj moment kada je Gimnazija na Poljani bila prepuna srednjoškolaca, kada se radilo cijeli dan a šesti sat druge smjene završavao je predvečer. Mi koji smo ranije završili čekali smo na Poljani kako bi vidjeli lijepe djevojke, u plisiranim kotulićima i u bluzama sa merlama. Poljana puna mladosti je nezaboravan prizor.

Znalo se i tko se kuda šeta po Poljani, pa gore dolje po par sati. Do Podvornice, iza drvoreda bili su ozbiljniji ljudi, nastavničko vijeće i političari, po sredini pučani, a mi mladi bili smo po lingerama. Bit će mi žao ako Poljana budućim generacijama prestane biti mjesto gdje će se susretati i mudrovati o svemu i svačemu. Sve nas je manje u gradu, pa je manje i onih koji se susreću i šetaju po Poljani, ipak se tradicija koliko toliko održava. Unatoč tomu što je moderno doba mlade generacije odvelo pred kompjutore, i svuda pa i na kavu idu autom što je u Drnišu zaista nepotrebno.

Veselim se njezinom obnavljanju, bit će to stara dama u novom ruhu”, kazao nam je uoči njezinog uređenja Drnišanac Đuro Perlić.

Povodom uređenja naše Poljane evo jedne od njegovih kolumni posvećenih staroj dami Poljani:

POLJANA

Svaki grad ima neku uporišnu točku, nekakav znamen koji ga
obilježi i postane sastavna odrednica njegova života, njegove povijesti.
Za London je to Trafalgar Square, za Split je to Riva, za Zagreb je to Jelačićev trg.
Za Drniš je to Poljana. 

Oduvijek sam za nju znao kao za Poljanu, makar je ona
redovito mijenjala ime kroz povijest prateći aktualna politička događanja.
Za sve nas, obične, male ljude onaje bila samo Poljana.

Bila je mjesto gdje se izlazilo vidjeti i biti viđen, bila je mjesto gdje se
najlakše moglo ugovoriti ljubavni sastanak, onako u prolazu.
Bilo je to mjesto po kojem se u bezbroj đireva žučnih sugovornika bistrila
politika, ili pak dogovarali mogući politički potezi.
Bilo je to mjesto gdje su se gimnazijalci izmjenjivali pohađajući nastavu u dvije smjene.

Bila je tada puna škola, a Poljana prepuna mladih djevojaka, kao čarobna niska puna bisera.
Bio je to trg ljepote i mladosti, žarnora i vreve. I strogo smo pazili, šetajući, da se naši pravci kretanja ne bi
križali s onim naših profesora.

I danas, četrdesetak godina nakon toga, sa strahopoštovanjem se sjećamo i našeg direktora Milana 
Peteržilnika, Košte, Seke, Mile, Ante, Jose fizičara, Jasne umjetnice, 
Keca, našeg Švabe i posebice još uvijek vitalnog najdalmatinskijeg Slavonca profesora Adama Pejčića.
Neka nam oproste oni nespomenuti.

Nekad davno Poljana nije bila popločana. Bila je prašnjava,
makadamska dama, po kojoj se igralo pravo pravcato seosko kolo, a
mi djeca trudili se ulijetati u kolo i iz kola. Tad se u kolu natpjevavalo.
Otuda i oni čuveni ljubavni stihovi: Imam dragog ime mu je Joso,
Ljubiš li ga moja plava koso. Ili pak oni, opet o zlosretnom Josi: O
moj Joso, moje janje boso, prodaj vole pa kupi postole.

Koliko li je samo političkih zborova kroz povijest bilo na
Poljani, tko bi to znao, koliko samo priredbi, promenadnih koncerata i
sličnih događaja. Koliko li je samo viceva na Poljani ispričano !?

Jelačićev Trg krasi spomenik velikomu Banu, Rivu
Dioklecijanova Palača, Trafalgar Square spomenik admiralu Horatiu
Nelsonu. Što krasi našu Poljanu?

I zašto o svemu lijepome vezanom za Poljanu govorimo u prošlim kategorijama.
Može li Poljana opet postati centralno mjesto u našim drniškim životima – ono koje je oduvijek bila.

Može li ona postati jedan mali izložbeni salon cvijeća, spomenika, šentada, ljuljački za djecu i mira,
ili će UVIJEK SAMO BITI MJESTO SUSRETA NEZADOVOLJNIH GRAĐANA koji će opet gunđati o nečemu što ne valja.

Odgovor bi valjalo saznati što prije.

DRNIŠANAC