Gobo

Ima u ljudskim sjećanjima svega, i velikih i malih stvari, bitnih i nebitnih, bude sreće i nesreće, bude ljubavi i tuge, najčešće sjete.
Mnoge stvari zaboravimo, i onda taj zaborav traje do jednog trenutka kad opet shvatimo da je život i ono što smo bili, ono što jesmo, i ono što ćemo biti. Ima nekih, usudio bih se reći sitnica, kojih se usput sjetimo, pa slika po slika, i probudi se čitav jedan koloplet sjećanja.
Tako je i sa mnom. Bio sam nedavno na selu, u Ključu. Prošao sam blizu kuće moje pokojne tete Kaje. U dnu nevelikog dvorišta bila je jara, prostor gdje je obitavao magarac. Zvao se jednostavno, Gobo.
Nitko ne zna kako je dobio to ime. Izrazito siv, miran, stoički je podnosio svoju magareću sudbinu. Tada nije bilo traktora, nije bilo freza. Postojao je samo čovjek, motika, postojao je i magarac. Gobo je nebrojeno puta, natovaren, išao u vinograd u kanjon Čikole, nebrojeno puta se vraćao, opet natovareno Išao je i po drva, po suncu, vjetru, kiši, po zimi. Mene je fascinirao njegov pogled, gotovo ljudski. Imao sam osjećaj da s indignacijom gleda u nas kako se petljamo oko njega, tovarimo ga, jašemo. Jednom zgodom, davno, ja sam ga jahao od Drniša do Ključa, atetaje laka koraka hodala uz nas. Bio sam zahvalan Gobu što je bio miran, a moj kaubojski ego narastao je do neslućenih visina. I tako smo, malo po malo, Gobo i ja postali prijatelji. Kad bi mu tetka skinula samar, ja bih ga pomilovao po sapima, a on bi se umirio, kao da zna da je u društvu prijatelja. Znao bi ponekad i odlutati od kuće, rasterećen od samara, u svoje magareće društvo. Nedugo zatim, iz gaja bi se začulo veselo revanje neke od Gobovih družica. Imao je i on svoj život. Teta je pazila na njega kao na dragocjenost. Znala bi često reći: Da ko mi vridi ma on !

Trajalo je to tako godinama dok jednom nije došla teta u Drniš, snuždena i tužna. Krepaje Gobo, nestao je njen prijatelj. Putem do vinograda ili do ograde, ona bi uvik s njime podijelila riječ, nekad se i naljutila, ali sve bi se to zaboravilo kad bi se vratili, a tetka pružila Gobu pregršt slasne trave. Bila je tužna kao što svatko bude tužan kad izgubi prijatelja.

Ja se i dan danas sjetim Goba, njegova stoičkog podnošenja samara i tereta, njegova veselog trka kad bi rasterećen otrčao u gaj.

Takvih prijatelja više nema. Ostalo je samo sjećanje na sivca koji je strpljivo, skupa s mojom tetom, prkosio buri, suncu, kiši i neimaštini.
Zato su sjećanja draga. U njih uvijek možemo spremiti sve što nam je nekad puno značilo!

Drnišanac

Odgovori