Fenčevina

U našoj višetjednoj šetnji eterom obišli smo povijesnu jezgru Grada Drniša, predio Čikole i Gradine. Uvijek ti obilasci pobude sjećanja na neko drugo vrijeme, neke zaboravljene ljude i situacije, na krajolik kojeg sada više nema, a tako je živ pred našim očima.
U doba moga djetinjstva, a to je bilo prije nekih pedesetak godina, mi djeca nismo nikuda ni išli iz naših kvartova. Kad bismo i išli u Grad, govorili smo značajno da idemo u Drniš, kao da mi nismo u Drnišu, nego negdje u nedefiniranom svijetu. Jedini kvart u koji nisam nikada išao bila je Fenčevina. To je onaj kvart čiju vizuru trajno obilježavaju velike stambene zgrade, vrlo maštovito nazvane brojevima od jedan do sedam.
To je predio u kojem se najurbaniziranije živi jer kroz njega prolazi cestovna obilaznica i ogroman broj kamiona. Često puta stanovnici niti neznaju jeli riječ o manjem potresu ili je tek projurio natovareni kamion. Ima Fenčevina i školu, ima športsku dvoranu, dječji vrtić, dućan, kafić. Praktički, to je gradić sam za sebe. Neko vrijeme prije Domovinskog rata Fenčevinu se kolokvijalno zvalo Dedinje. Asocijacija na vladajuće strukture koje su tamo dobijale stanove bila je više nego očita.
U moje dječačko doba, ničega od pobrojanog u Fenčevini nije bilo. Bio je to rijetko naseljen, rubni dio Grada, rekli bismo gaj. Jedna od posljednjih kuća bila je kuća Njeguš, a iza nje stabla bajama i trešanja.
To je bila općepoznata Mašukina kuća. Obronci Fenčevine bili su prazni. Dobro se sjećam još Grubišića kuće i jedne male vojarnice – skladišta. Nešto slično, ali puno veće bilo je i na Kalunu, na Novom pazaru.
Teško je bilo naći gradić, pa i kvart, a da nije bio u većoj ili manjoj mjeri premrežen vojnim objektima.
Malo po malo, počela je gradnja, najprije jedinica, pa tako sve do sedmice. U međuvremenu je napravljena i obilaznica, pa iznad nje kućica po kućica, i tako sve do potoka. Sad je to, svojm obujmom, jedan mali gradić. Fenčevina je, po svim svojim atributima, suvremena gradska četvrt koja se ne može baš podičiti nekakkvom povijesnom tradicijom kao mi Čikolaši ili Gradinjaši. Pa i ime je dobila po velikaškoj obitelji Fenzi koja je tu nekada imala posjede. Zanimljiv je, promjerice, podatak da je prilikom gradnje školskih radionica 1980. godine otkopana starohrvatska nekropola od 9. do 11. stoljeća s tridesetak grobova.
Teško je u predjelu koji tek nastaje, kuću po kuću, imati nekakav kontinuitet življenja i odrastanja kakav imaju ostali dijelovi Grada.
Meni će Fenčevina uvijek ostati u sjećanju kao dio Grada koji je najljepši u proljeće. Tada bi rascvjetane krošnje bajama i trešanja pružale predivnu sliku sa svojim cvjetovima, sliku kakvu je mogao naslikati samo svemoćni nebeski slikar sa svojom čarobnom paletom.