Drnišanac Nikola Perlić istrčao 100 milja Dalmacija ultra traila

U svijetu sve popularnija i masovnija trail utrka održala se proteklog vikenda u Omišu i njegovoj široj okolici.
Dalmacija ultra trail privukla više od 750 natjecatelja iz 42 zemlje sa svih kontinenata.

Trčalo se preko čak pet planina; Biokova, Mosora, Omiške Dinare, Primorske kose i Kozjaka, pokraj tri rijeke; Cetine, Žrnovnice i Jadra, povezale su se poznate povijesne i kulturne lokacije, poput Fortice, Kliške tvrđave, Antičke Salone, a mjesecima prije čistile su se stare i krčile nove staze kroz brda, sela i zaseoke, vinograde i maslinike, te napuštena polja.

Sve to skupa potvrđuje golem trud koji su uložili organizatori – skupina zaljubljenika u prirodu, trekera i planinara koji su odlučili Dalmaciju predstaviti svijetu u jednom novom svijetlu, kroz četiri različite utrke od 160, 103, 53 i 21 kilometar.

Ovu najdužu istrčao je Nikola Perlić iz Drniša, član Planinarskog društva Promina, direktor naše utrke ProminaTrek.

Svoje dojmove ispričao nam je u eteru na 890, a na portalu u cijelosti prenosimo Nikolin Facebook osvrt/status o ovom događaju:

˝Velike stvari ne dolaze slučajno.

Nije slučajno što sam se već u rano proljeće odlučio za korak naprijed u trailu. Okušati se na dužini od 100 milja.
Cijelo ljeto mi je ionako ultra od raznih poslova. Samo sam ubacio malo trčanja pri kraju svakog iscrpljujućeg dana.
 Jesam, istrčao sam u komadu, po stoti put ponavljam svima koji ne mogu pojmiti taj podatak.
A kolege trkači koji imaju i više majlerica ne bi se ni trudili objašnjavati takva glupa pitanja.
Pita frend jel u komadu i kida živce? No zapravo i nije u komadu već u više dionica.
Od jedne do druge. I tako 15 puta po prosječno 11 km. Sitnica.
Samo što ništa nije bilo ravno. Samo gore – dolje lošije od EKG krivulje. I sve nešto kao Kozjak, Perun, Poljička planina, Mosor, Omiška dinara, Biokovo. Neš’ ti. I kaže kako si prešao Cetinu? Pa popio sam je pola čovječe. I 100 milja?! Da, i zapravo preko 100 milja!
Sad bi Dragomir Bili Čović rekao: ‘nije nego 158.1k m’. E nisi u pravu. Do starta sam bacio 10km i došao znojan na start tako da nisam htio propustiti priliku za prvih 100 milja. Mojih u mojim nogama. E da i preko 7100 m vertikale.
Nisi mogao brže? Jesam ali nisam odustao kao drugi zbog oguljene do krvi lijeve pete, a i desna se lagano zamjehurila. I to već prije Putlja. Šepanje te uspori, a i izgleda da su Putalj malo izmakli. Sjećam se da je inače puno bliže. Mislim šta im pada na pamet?! 

Šta si nosio na sebi od opreme? Osmijeh – cijelim putem i još dva dana iza toga. Dijelio sam ih na okrepama i plakali smo od smijeha.
A divni ljudi na okrepama su mi vraćali s onim što mi je trebalo – vjerom u mene i najvećom planinarskom laži: Imaš još malo majstore!

Okrepe i volonteri ma kući bi ih vodio! I nije ništa falilo.

Zadvarje- pisma za sebe. Dolazak moje ekipe neću nikad zaboraviti. Josip Gverić , Zoran i Radojka Barišić, Ana Lučev i Darija Kulušić s prasetinom,burekom i pivom. Koji gelovi, koji bakrači…  
Za čovika iz Drniša elektroliti nisu opcija. Zagrljaji, stisak ruke i ajmo majstore prema Boži i Elzi Strunje u Brela.
Samo komad Biokova između nas. I tako i bi. Još jedno psihološko hranjenje, zafrkancija i pozdrav sa Božom u stilu – vidimo se sutra stomiljašu.

Državljanin Srbije, Slovenije i Hrvatske jedan za drugim u dugoj noći pregaziše tako kamen Vruje, Piska i u svitanje bez riječi i samo s čvrstim pogledom naprijed prođoše Lokvu.
 Lokvu s najjačim tulumom od svih okrepa. Pred Omišem i pred ciljem gotovo sam osjetio da nam je žao unatoč 43 sata na stazi što se rastajemo.
A kad tamo luda ekipa na dočeku koja me je i otpratila u avanturu s glavnim krivcem za moj trail u životu a to je – Sandra Pesic. 
Ovog puta sa mnom nisu bili moji najdraži supruga Marta Perlić i tatin zvrk sa temperaturom a  koji su bili na skoro svim mojim utrkama na cilju. Ipak nosio sam ih sa sobom cijelo vrijeme u škrinjici za verse.
A šta više reći… Nekome ludost nekome radost.

Sreća moja pa je Omiš bio pun radosnih ljudi tih dana pa smo se zajedno veselili družili i vidjeli nakon dužeg vremena.

Ponosim se svojom ekipom ( Prominaši), svojim novim prijateljima Denis Petrovič i Stefan Kondic te samim sobom što sam ovo izdržao bez velikih napora. Za organizaciju neću ni riječi potrošiti jer nisu oni organizatori oni su obitelj. A ova obitelj je pokazala svima toplinu i gostoljubivost svoga doma.
I zato ću opet rado u taj dom. I opet zašto pita uporno jedan poznanik? Pa eto i zato da budem jedan od sa 100 milja (službena utrka) u nogama.

Zato slijedite djeco svoja uvjerenja i ne slušajte starije˝.