DRNIŠANAC: IN MEMORIAM Petar Škarica

IN MEMORIAM

PETAR ŠKARICA

12.01.1932. – 21.11.2012

Ima ljudi s kojima se družiš čitav život, viđaš se s njima, surađuješ, postaneš prijatelj. S njim dijeliš dan, s njim dijeliš ljubav prema Gradu, Domovini, glazbi, on je jednostavno osoba na koju si navikao kao što ljudi naviknu na zoru ili Dobar dan.

Kad takvi ljudi nestanu, bude praznina, ona crna, čemerna, kad spoznaš daje nestao dio tebe, dio ovoga Grada, kad je nestao Prijatelj.
Kad umire čovjek, reče pjesnik, zemlja bude bogatija za jednu raku, a srce bude teže za jednu ranu.

U 81. godini života, izmučen bolešću, preminuo je Petar Škarica, maestro, glazbenik, zaljubljenik u Drniš, u Domovinu, u glazbu i sviranje. Dobro se sjećam kao mali Petra dok je suvereno vodio Limenu glazbu i u sve nas koj i nismo imali taj dar da znamo note unosio iskrice vedrine.

I onda kad je valjalo pažljivo kročiti društvenom zbiljom, Petar je uvijek znao biti pokretač vedrog društvenog života. Osnovna glazbena škola kojoj je posvetio svoj život postala je značajna odgoj na ustanova u kojoj je svoja prva glazbena znanja steklo više mladih kojima je glazba postala i ljubav i profesija.
Nepogrešivo je znao prepoznati talent i svakog takvog mogućeg glazbenika znao je privući u školu i u limenu glazbu. Usput je vodio i zabavne, plesne orkestre, zbog kojih je Drniš, makar mali i naizgled na periferiji života, postao značajno mjesto na ljestvici glazbenih zbivanja.

Više od njegova glazbenog znanja mene je oduševljavao njegov nepopravljivi optimizam i naprosto bezgranična ljubav prema Drnišu, prema Hrvatskoj, prema našoj tradiciji i povijesti, našim ljudima i običajima. Takav je bio i tijekom Domovinskog rata kao nepresušna riznica optimizma i dobrote. Ni on sam ne bi pristao da u ovom nekrologu spominjemo različite funkcije koje je obnašao. Zamjerio bi nam sasvim sigurno kad ne bismo spomenuli smijeh, šalu, zafrkanciju, dobar zalogaj i čašicu crnog. Nikada nije bježao od malog čovjeka, uvijek je bio “naš Pero”.

I onda dođe bolest. U tom hrvanju sa životom uvijek je bio optimist, uvijek borac, usprkos boli uvijek s osmijehom na licu. I kad bi nastupile krize, kad bi osmijeh za trenutak nestao, uz njega je uvijek bila njegova Vanja, samozatajna žena i majka, iz prikrajka, uvijek spremna pomoći i voljeti svoga Peru i svoje sinove. Svojim ukupnim životnim angažmanom, svojim radnim i ljudskim kvalitetama Petar Škarica se sam svrstao u velikane ovoga Grada.

Svoju obitelj i svoje sinove Marija, Darija i Darka volio je iznad svega. Nikad više oni neće moći doći kući znajući da ih čeka njihov ćaća, a unučad neće čuti ono toplo i drago “Srićo didova!”

Sigurni smo ipak da je Peri toplo i u naručju Gospodinovu kojeg je uvijek iskreno i samozatajno štovao i molio.

Neka mu On bude nagrada i hvala!

maestro Petar Škarica

Odgovori