Drniš i Zagreb

Bit će skoro trideset i pet godina kako sam završio gimnaziju u Drnišu. Bila je to zadnja generacija takozvane “predšuvarovske” gimnazije, one u kojoj je temelj bilo klasično obrazovanje, one u kojoj se cijenila lijepa riječ, duboka misao, ljubav prema poetici i povijesti.
Bila je to gimnazija u kojoj je trajno radila dramsko recitatorska grupa koja nije nastupala samo za državne blagdane, već je znala doseći i zavidan umjetnički nivo. Mnogi se drnišani sjećaju recitala u kinu Zora kad je nastupala naša šansonjerka Lada Kos, a pauze između njenih pjesama popunjavali drniški gimnazijalci s vrlo profinjenim izborom protestne svjetske poezije koji je sačinila prof. Kata Petrožilnik, svima znana kao Seka. Glasovir, svijećnjak, jedan reflektor uperen u naša lica i stihovi. Bio je to događaj za pamćenje. Sada bi to u tisku nazvali performans i rekli bi da je to cool.
Iz te i takve gimnazije valjalo je poći u Zagreb. U grad u kojem nikada ranije nisam bio i o kojemu sam znao samo po pričama starijih. Srećom, tamo me odvela starija sestra i smjestila u studentski dom. Tek tada nastaju problemi: kuda krenuti a da ne zalutam? Jednom prigodom htio sam otići u Maksimir u zoološki vrt. Rekoše mi da tamo vozi tramvaj broj jedanaest. Sjedoh tako ja u broj jedanaest, dođosmo do okretišta ali Maksimiru ni traga. Tek kad mi je kondukter objasnio da sam trebao ući u jedanaesticu ali sa druge strane tramvajskog stajališta koje vozi u suprotnom smjeru shvatio sam svoju pogrešku.
Moj prvi susret sa trgovinom u Zagrebu također neću nikada zaboraviti. Naviknut na dotadašnju drnišku trgovačku izravnost po principu “Šta ćeš ti mali” uđem u trgovinu u Zagrebu i trgovkinja mi reče “Izvolite mladi gospon”! Nisam znao kako reagirati. Jest da sam mlad ali kakav sam ti ja gospon?! Očito je – ona mene zafrkava. Ja u drugi i treći dućan a ono opet isto: “Izvolite mladi gospon”! Tad sam tek u Zagrebu počeo polako shvaćati što je to fina gesta, ustajanje starijem u tramvaju, lagani naklon dami i slično. A kad bi te geste pokušao primijeniti u Drnišu, za praznika, uvijek bi me dočekao isti komentar: “A nu ti gospodina šta je diga repicu u Zagrebu pa se pravi važan”!
I tako malo pomalo sakupi se lijep broj godina od tada. Sada jedino nitko uz moju osobu ne lijepi više onaj epitet “mladi” no ljubav prema Drnišu jednako je jaka kao i onda kad sam bio gimnazijalac.
I u toj ljubavi, da parafraziram jednog hrvatskog velikana, ni od koga se ne dam natkriliti.
Na kraju čemu ovo prisjećanje? Hoće li možda drniški susret sa Europom biti poput moga susreta sa Zagrebom? Mislim da su drniške šanse povoljnije nego moje prije 35 godina. O tome ipak više narednom zgodom…

Drnišanac

Odgovori