DOŠK i još ponešto

DOŠK I JOŠ PONEŠTO

Uvijek se rado sjetim onih dana prije gotovo pedesetak godina, a bili smo, priznat ćete, tada značajno mlađi, kada bi se nedjeljom slijevala rijeka ljudi na Podvornicu jer je igrao … DOŠK.
Mi klinci nastojali bi svakako izbjeći naplaćivače karata, važno je bilo doći uz teren i uživati u igri. I skupilo bi se tu puno svijeta. Bili su tu i tadašnji vlastodršci, bili su tu i učitelji i profesori, i naravno, tada se popularno zvala – radnička klasa. DOŠK je uvijek i bio drniški, bio je omladinski, bio je športski klub. I bio bi najbolji kada su upravo sve te komponente bile snažno zastupljene.
I uvijek bi nedjeljna popodneva bila posvećena DOŠK-u. Svi smo znali sve igrače, pamtili smo svaki lijep potez, golove. Pamtili smo i pobjede, pogotovo kad bi to bile pobjede nad Rudarom ili Dinarom. Igrači bi se našoj navijačkoj odanosti znali zahvaliti ako ne uvijek visoko kvalitetnom igrom a ono sasvim sigurno hajdučkim srcem.
Pa bio to Srećo, Bure, Patina, Toto, Mopa, Tuso, Tome, Mile, Đumbo, Ćita, Bojani, Bulje, Mate, Brane, Ćoso, Keko, Bato, Stipica, Talja, Velja, Baketun, Sikirica, Škore, Dražo, Štoper, Vlade i Dragan i da ne nabrajamo dalje, svi odreda u mečeve bi ulagali svoje srce. A i ja sam premlad da bi se mogao pohvaliti da sam gledao Niku Paulinovića, osim jednom zgodom za veterane.
Nije tada bilo baš puno razgovora o premijama, putnim troškovima i sličnim stvarima. Bilo je to doba kada bi majke dolazile na igralište i navijale za svoje sinove, tete za svoje nećake, sestra za svoga brata Bulju. Gospođa Bepa bila je jedna od najredovitijih, pa Anđa, Pera, Zorka i mnoge druge. Bili su to sati jednog kolektivnog užitka gledanja nogometa i druženja. Nisu to u tim trenutcima bili više niti profesori, niti direktori, niti radnici, svi bi tada bili samo Doškovci. Sva bi srca kucala tada kao jedno.
Znala bi se potkrasti i pokoja psovka, ali uglavnom bi za sve što ne valja kao i inače bili krivi ljudi u crnom, suci. Posebna fešta bila je kada bi, na žalost, rijetko, gostovao Hajduk. Tada zaista nije bilo bitno tko će pobijediti. Uvijek bi tada pobjednik bio šport.
Ovaj osvrt bio bi krajnje površan kad ne bi spomenuo i one ljude koji su čitav život uključujući i svoju intimu, posvetili DOŠK-u i gledali njegove utakmice. Zbog tih i takvih ljudi, gledanje i boravak na tribinama pretvarao bi se u festival vedrine, šale i zafrkancije ali uvije s puno duha i mjere. Nije bilo mjesta za vrijeđanje, tuču, baklje i slične stvari.
Jedan od najistaknutijih DOŠK-ovaca bio je Mile Kasap, legendarni Bubi. Valjda i sada sjedi gore, na nebeskim tribinama i strepi nad sudbinom trenutno posustalog DOŠK-a.
Ove riječi samo su memento na ona vremena kada se malo više voljelo svoj klub, malo više cijenio športski rival i kada je u športu bilo puno manje novca a puno više srca.
Drniš ima i ljude, Drniš ima i mladež za takav šport, za takav DOŠK. I kad jednom u budućnosti opet nedjeljom bude gužva na Podvornici znati ćemo da ove riječi nije tek odnio vjetar. Neka u Vama potaknu makar malo sjećanja – i zbog DOŠK-ovih 88 godina, i zbog mladih koji tek stasavaju i tako pomalo na svoja pleća preuzimaju budućnost.

Drnišanac

Odgovori