Ćakule

- 31. kolovoza 2010.

Malo tko se ne sjeća od vas, poštovane slušateljice i poštovani slušatelji, onoga prodavača novina iz Velog mista, koji bi na pitanje “Šta ima novoga?” uvijek odgovarao: “Je, je, jema puno lipi stvari, ma ne smin reć, ne smin kazat!” i odmah bi produžio dalje. Mnogi od nas prihvatili su tu izreku , pa i dan danas, kad neke stvari i znamo, a ne želimo ih širiti dalje, kažemo poput nama dragoga televizijskog lika. A riječ je, jednostavno, o ćakulama. Riječ je o fenmenu koji je malo proučavan, a zavrijedio bi to i s politološkog i socološkog, ali i psihološkog aspekta. Jednostavno, riječ je o jednom diskretnom, fluidnom prijenosu vijesti, saznanja ili činjenica o nekome, a da većinom nismo niti sigurni da li su informacije točne. U srži svega je ljudska znatiželja, volja da se o drugima zna ama baš sve. Što je takva informacija škakljivija, intrigantnija, to je društveno prihvatljivija.
Često bi ćakule znale nastati i zbog puke mržnje ili zavisti. Jednostavno, izmisli se nešto o nekome i onda se to pusti u eter po principu: Ajmo popiti kavu, pa se onda sjedne, pa priča poteče. Obično to bude: Znaš što sam čula ili čuo i tako dalje. Pri tome nikako nije bitno od koga se što čulo, na koji način i da li je to što se čulo uopće istina. Važno je da informacija ili poluinformacija o nekome tko nam nije drag ide dalje. Svi znamo kako se, posebice u predizborno vrijeme, šire ćakule o političarima i to iz, kako se voli kazati, sto posto provjerenih izvora. A na kraju, kad se pokaže da to nije istina, nije ni bitno, važno je postići kakav takav efekat.
Ja nikad nisam mogao shvatiti, i to još od djetinjstva, kako su žene tipa moje matere, one koje borave čitav dan u kući i rintaju i samo iziđu u grad po spizu, bile dobro informirane. Na svojim redovitim popodnevnim zasjedanjima uz kavu, lagano bi pretresale kvart po kvart, kuću po kuću, i iznosile svoja saznanja: tko s kim ljubuje, tko će se vjenčati, tko će se zaručiti, tko je noseć, tko koga vara u braku i što je još važnije, s kim, tko je bolestan i koliko mu još preostaje i slično.
Onda politika baš i nije bila previše predmet ćakula. Sve bi diskuntantice obvezno napomenule: Znaš, ja ne bi tila da se ovo čuje iz mojih usta i onda bi priča potekla sama od sebe. Jedna gospođa bila je rezolutna: Nemoj mi ništa govoriti ako ja ne smijem širiti dalje! Jednostavno, ćakule su dio društvenog života i uvijek je u njima bilo makar zrnce istine. Važno je ipak imati mjeru.
Drniš nikada nije bio imun od ćakula i nikako to nije samo ženski specijalitet. I mi muški volimo i te kako znati sve o svemu i o svima. Pri tome su ćakule posebne jer nema nikad izravnog kontakta s predmetom ćakula, već je to uvijek saznavanje sa strane.
Zato mi je bila simpatična izjava jedne moje, sada nažalost pokojne, susjede kad je bila sahrana moje matere: Bože moj, koliko je svita bilo Cviti na sprovodu. Ma tko će meni doći, kad nema s kime se nisam zavadila”
Nedugo potom, otišla je i ona. Bio je i njen sprovod i velik i dostojanstven. Ostalo je samo sjećanje na puno lipi stvari, ali ne možemo ih sve reć, ne možemo ih sve kazat.


MIŠLJENJA ČITATELJA

OSTAVITE ODGOVOR

Vaša email adresa neće biti objavljena. Obavezna polja su označena *



Radio Drniš

Sviramo samo najbolje

Current track

Title

Artist

Background
hrCroatian